Sve najavne ankete prikazivale su SDP kao sigurnog pobjednika na parlamentarnim izborima. To je cijelu ekipu s Iblerovog u tolikoj mjeri uljuljkalo da uopće nisu razmišljali o svim stvarima koje mogu uticati na izborni rezultat. Sada već bivši predsjednik stranke Zoran Milanović napravio je dvije ozbiljne greške. Prva je bila što je zbog određene mekoće i pristojnosti potpuno podcijenio Andreja Plenkovića a s tim i operativni kapacitet HDZ-a. Izvodeći svoje čuvene eskapade u sučeljavanjima sam sebi je izgledao predobar, sjajan i dominantan. I sam sebe u stvari obmanuo. Druga, ključna i puno veća greška je katastrofalan izbor prvih suradnika koji su ga i odveli u poraz. Iako se sada svi prave pametni i nastoje odgovornost prebaciti na Milanovića, oni su ti koji su morali imati spremne izračune što znači niska izlaznost za rezultat SDP-a. Oni su morali upozoriti predsjednika stranke već u 12,00 da bi uz ovakvu izlaznost mogli izgubiti izbore i u tom trenutku su trebali aktivirati svoje call-centre i „podsjećati“ svoje birače da izađu na birališta. No oni to nisu napravili. Takva greška se u vrijeme Ivice Račana (dijelom i zbog njegovog poslovičnog opreza) nikako nije mogla dogoditi.

Izbori su u cjelini donijeli znatne posljedice na hrvatsku političku scenu. I dalje se nikako ne uspjeva stvoriti alternativni treći put u odnosu na velike stranke.

Dok Most to nikada nije ni bio (oni su sada samo jako dobro iskoristili medijsku poziciju i 6,5 milijuna kuna dobivenih iz državnog proračuna u ovih 8 mjeseci), Živi zid je puknuo još u kampanji a srušio se u izbornoj noći. Pitanje je samo da li će novac iz državnog proračuna pripasti „starom“ Živom zidu ili „novom“ Živom zidu“ Vilibora Sinčića. Ovakva sklonost trgovačkom modelu dosadašnjih „alternativa“ radi trajnu štetu svim ozbiljnim pokušajima nužnog preustroja hrvatske političke scene.

Na kraju, o započetoj borbi za novog predsjednika SDP-a. To očito nisu dosadašnji najbliži suradnici Zorana Milanovića jer su ga oni svojom nesposobnošću i gurnuli u poraz. Nije to niti famozna Aleksandra Kolarić koja je u stranci bila „tri dana“ prije isključenja. Mogao bi biti Tonino Picula i time nastaviti niz osoba „iz stog hodnika“ Ministarstva vanjskih poslova (Kolinda, Plenki, Zoki…) ali je i pitanje za koga oni svi u konačnici rade i tko su im nalogodavci?

Možda se kao mogući kandidat pojavi čovjek koji je autor jedinog socijaldemokratskog poteza ove navodno socijaldemokratske stranke u posljednjih 10 godina – Boris Lalovac. Pitanje je da li bi se obračun s bankama zbog „švicarca“ i proveo da nije bilo njega. Ako mu prepreka ne budu članovi HDZ-a iz najbliže obitelji. Na kraju, sagledavajući sve ovo kao cjelinu, mogu nam samo svima poželjeti puno sreće, jer će nam uz ovakve okolnosti i 27 milijardi kuna duga koji iduće godine dolazi na naplatu ona itekako trebati. Kako je sreća ipak kvarljiva roba i varljiv pojam, lako bi se ponovo mogli vidjeti na parlamentarnim izborima prije kraja 2017. godine…