Za nezaposlene to je još i logično. Čekanje posla je bolno iskustvo. Obilaženje burze, borba za naknade, pregledavanje oglasa, slanje zamolbi. Jedne, deset, sto, nekad i više. Ili ste premladi i nemate radnog iskustva, ili ste prestari i traže mlađe, ili ste žene pa ili ćete još biti majka ili ćete zbog male djece koju imate „sigurno“ biti često na bolovanje. I onda vam preporučuju nove vještine, prekvalifikacije i dokvalifikacije, borite se, želite, sami sebe uvjeravate ali je nade malo..

I onda sretnete nekog od milijun i dvije stotine tisuća umirovljenika. Mirovine uglavom male i mizerne, s prosječnim godišnim povećanjem od 0,7 %. Na tv slušate političare kako svim treba osigurati dostojanstvenu starost, vaša djeca su možda nezaposlena pa i njima treba pomagati, a često nije lako ni svojim unucima kupiti čokoladu. Domova za starije je premalo, na preglede kod liječnika čekate po 6 ili više mjeseci i pitate se je li vam sve to uopće trebalo u životu? I da li da svoje potomke podržite kada vam budu rekli da se spremaju u Austriju, Njemačku ili Irsku? I da pod stare dane ostanete sami u mjestu što se zove dom..

Ili ste možda djete ovih nezaposlenih roditelja ili unuk ovih prekrasnih djedova i baka koji se na kraju života bore da i vama pomognu. Jer vide da se mučite, da fakulteti nisu besplatni i da posao ne možete dobiti iako ste dobri, poslušni i vrijedni. I pričaju vam kako je nekada sve bilo drugačije i sve bilo besplatno. I škole i liječnici i bolnice i vrtići. Nije baš, ali s distance tako se sad čini.