Kada zagrebemo ispod površine i zaobiđemo opsjene koje nam se sustavno i svakodnevno plasiraju kroz medije, od raznih „celebrityja“ do puno ozbiljnijih stvari kao što su prosvjedi poljoprivrednika pa sve do vukovarskih događaja oko ćirilice, ostaje nešto bitno, neuspješno i nepromijenjeno već godinama, a to je hrvatsko gospodarstvo.
Zanimljivo je da u Hrvatskom saboru još od 1990. godine nije održana niti jedna rasprava o strategiji gospodarskog razvoja Republike Hrvatske. To nije učinjeno niti u godinama vladavine Franje Tuđmana, niti za koalicijske Vlade Ivice Račana, Ivo Sanader je ionako mislio da sve zna,a na tu temu stvari se nisu puno promijenile do danas.
Rezultat takve „promišljene“ politike jest da sadašnji potpredsjednik Vlade Branko Grčić uspjehom proglašava pad BDP-a u zadnjem tromjesečju od „samo“ 0,7% . Pri tome je broj zaposlenih u Hrvatskoj manji od 1,4 milijuna, što je gotovo 600 tisuća manje zaposlenih od kada je Hrvatska postala samostalna država te imajući u vidu da industrijska proizvodnja i broj zaposlenih u njoj sustavno padaju, ne vidim nikakvu gospodarsku strategiju već samo gospodarsku inerciju, na putu prema dolje.
Ključni problem hrvatske države i hrvatskog gospodarstva jest struktura gospodarstva i struktura BDP-a koje ne obećava nikakve pomake na bolje. Sve mjere poduzete od strane ove Vlade vode prema štednji i smanjenju potrošnje. (Isti pristup možemo prepoznati i u uvijek nedorečenoj gospodarskoj strategiji HDZ-a i ostalih hrvatskih parlamentarnih stranka!). Novac koji i onako najčešće nije naš, svakako ne treba rasipati, međutim problem hrvatskog BDP-a i jest u tome što je ključno oslonjen na potrošnju i države i građana. Dodatno opterećenje građana i smanjenje investicijskih aktivnosti središnje države i tvrtki u vlasništvu države neizbježno dovodi do toga da se BDP dugoročno zaleđuje u negativnom predznaku. Ako građani opravdano nemaju hrabrosti za bilo kakve kupovine i muku muče s otplatom postojećih kredita i u strahu su od smanjenje plaća i gubitka radnog mjesta, manje će trošiti. Ako građani manje troše – BDP će se i dalje smanjivati. Sustavno smanjivanje plaća i prava zaposlenih te prijetnja njenim daljnjim urušavanjem samo produbljuju krizu i ne daju nam nikakve šanse za pomak na bolje. Čak su i MMF i Svjetska banka svojom naknadnom pameću došli do zaključka da su oštre mjere štednje u Grčkoj, na kojima su inzistirali, samo napravili dodatnu štetu, a ne pomogli grčkom gospodarstvu. Tako i sadašnje mjere hrvatske Vlade u uvođenju reda u naplati poreza, kolikogod su logične i potrebne, nemaju nikakve veze sa stanjem BDP-a , a država kao veliki neplatiša i dalje generira i povećava unutarnji dug i probleme koji iz toga proizlaze.
Hrvatska treba aktivnu gospodarsku politiku od strane države, hitnu otvaranje prostora investitorima, a ne njihovo proganjanje i tretman investitora kao državnih neprijatelja. Država ne smije nastaviti pritisak na smanjivanje plaća i prava radnika jer nas to vodi u još dublju krizu. Država hitno mora naći model podmirivanje svojih dugova prema malim i srednjim poduzetnicima i omogućiti im da prežive jer je to jedini način da s puta prema dolje konačno krenemo prema gore. Država ne može više povećavati pritisak na osnovne troškove građana, nije smjela ni povećavati trošarine na goriva, jer će to izravno povećati pritisak na džepove građana i smanjiti njihovu kupovnu moć. Sve u svemu, Vlada provodi hrpu nekonzistentnih mjera koje nas ne izvode iz krize već nas dalje guraju prema dnu. Hrvatska danas, ne da treba novu gospodarsku strategiju, Hrvatska konačno treba gospodarsku strategiju jer ju od svog postanka nikada nije imala.
Damir Gašparović