Zanimljivo je da se u obranu lika i djela savjetnika koristi i njegova nacionalnost. A argument bi trebao biti samo njegovo (ne)znanje.

Iznijevši još jednu poraznu, pogrešnu i opasnu tezu, (uz to za njegovog poslodavca u potpuno pogrešnom trenutku), još jedan „stručnjak“ postao je bivši predsjednički savjetnik. Iako, vidimo da je Dejan Jović bio savjetnik za koješta kojekome. A nije niti jedini. U Hrvatskoj imamo puno stručnih savjetnika, voditelja izbornih kampanja i sličnih stručnjaka koji su u stanju nekom voditi parlamentarnu ili predsjedničku kampanju, izgubiti ju, pa nakon dva dana kao „neovisni stručnjaci“ kritizirati istu tu kampanju i tog istog kandidata koji im je do prije dva dana bio poslodavac.

Povijest, kao učiteljica života, potpuno demantira Jovića i sve njegove apologete. Kako su neke činjenice i u hrvatskoj javnosti manje poznate valja na njih podsjetiti. Jer ne može se olako niti izreći, a još manje prihvatiti teza kako je referendum o neovisnosti bio slučajan, pa je onda po tom i Hrvatska „slučajna država“ (što smo već imali prigode čuti od hrvatskih neukih „genijalaca“ koji očito ne poznaju niti svoju niti tuđu povijest). A povijest će nam postati budućnost, ako ju ne naučimo na vrijeme.

Zanimljivo je da se u ovom slučaju u obranu lika i djela navedenog savjetnika koristi i njegova nacionalnost. A argument bi trebao biti samo njegovo (ne)znanje. Pa i sam Predsjednik ju je morao još oštrije osuditi – jer izjava oko hrvatskog referenduma nije samo neprimjerena i nedopustiva nego apsolutna povijesno netočna.

Naime, povijest, kao učiteljica života, potpuno demantira Jovića i sve njegove apologete. Kako su neke činjenice i u hrvatskoj javnosti manje poznate valja na njih podsjetiti. Jer ne može se olako niti izreći, a još manje prihvatiti teza kako je referendum o neovisnosti bio slučajan, pa je onda po tom i Hrvatska „slučajna država“ (što smo već imali prigode čuti od hrvatskih neukih „genijalaca“ koji očito ne poznaju niti svoju niti tuđu povijest). A povijest će nam postati budućnost, ako ju ne naučimo na vrijeme.

Očito je potrebno prije svega podsjetiti da Jugoslavija NIJE bila ostvarenje  hrvatskih snova o vlastitoj državnosti. Kako ne bismo ušli u ispolitizirane škare crvenih i crnih apologeta, pozvat ću se na Roberta Schumana, idejnog začetnika Europske zajednice naroda (zajednice, a ne unije, to je puno više od obične terminologije), koji  je vodio francusko parlamentarno izaslanstvo 1934. u Kraljevini Jugoslaviji i već tada došao do zaključka da takva država ne može opstati i da Hrvati (i ne samo oni) nikada neće moći živjeti u takovoj državi.

Schuman je bio ministar vanjskih poslova Francuske od 1948. do 1952. i zadržao oprez prema unitarnoj komunističkoj Jugoslaviji. Te činjenice bi veliki stručnjaci i posebni savjetnici svakako morali znati.

Posebno je važna i kod nas potpuno prešućivana i drugačije interpretirana činjenica da je borba za prevlast u komunističkoj Jugoslaviji trajala od prvog dana. Intenzivirala se za vrijeme borbe za ustavne amandmane od kraja 60-ih godina pa sve do donošenja famoznog Ustava iz 1974. godine koji je republikama dao pravo na samoodređenje do otcjepljenja.

Kako su već Amandmani na Ustav davali državnost čak i tzv. autonomnim pokrajinama Kosovu i Vojvodini, to je bio snažan udar srpskom konceptu unitarne Jugoslavije. Već tada je započela velika borba za prevlast  nad upravljanja Jugoslavijom. U konačnici, dolaskom Miloševića na vlast u idućih nekoliko godina ostvarena je dominacija Srbije nad „odmetnutim“ pokrajinama, nad Crnom Gorom i nad tzv. Jugoslavenskom narodnom armijom koja je tim automatski to prestala biti.

Pobjeda velikosrpskog unitarističkog koncepta u federaciji neminovno je značila kraj Jugoslavije pa rezultat referenduma u Hrvatskoj nije niti mogao biti drugačiji osim 94%-tne podrške hrvatskih građana hrvatskoj neovisnosti.
I taj i takav rezultat je bio rezultat borbe jednog malog naroda za goli opstanak, a ne „neoliberalna“ i „nedemokratska“ avantura.

Ovo su sve lako provjerljive elementarne povijesne činjenice. Ako ih netko ne zna, a predstavlja se savjetnikom brojnih hrvatskih političara, onda on može biti što god želi, ali ne može biti savjetnik.

A ako ih zna, ali ih iskrivljuje i prešućuje, tad jedino možemo zaključiti da je zlonamjeran i u konačnici, da parafraziram Ivicu Račana, čovjek opasnih namjera..