Iza željene zavjese hrabro se skrila naša dosadašnja predsjednica. Nakon što je rođena u državi koja joj je omogućila vrhunsko i to besplatno školovanje, nakon što se kako kaže školovala i u Americi, svojim izjavama pokazuje da je satove povijesti markirala. Smještati državu iza željezne zavjese iako ona tamo nikada nije bila upućuje na to da će se KGK kandidirati za američku a ne hrvatsku predsjednicu. Sustavnim koketiranjem sa gubitnicima u drugom svjetskom ratu uključila se u red onih koji svojim izjavama ruše modernu hrvatsku državu. Pričama kako nije smjela u crkvu i kako nije smjela na vjeronauk nije postala niti malo vjerodostojna. Prebacivanjem sadržaj kampanje na ove teme u stvari upućuje na prazninu koju je u ovih pet godina iza sebe ostavila i podsjeća da nije ništa ozbiljno učinila u periodu u kojem je Hrvatska izgubila blizu 10% svog stanovništva.

Čovjek s traktorom ili karakterom?

Zoran Milanović svakako je čovjek bez traktora, simbolično rečeno, čovjek koji ne razumije i ne poznaje kako živi njegov narod. Kao premijer vodio je Vladu iz Tača a kako stoje stvari, kao predsjednik mogao bi tamo preseliti i svoj predsjednički ured. Čovjek koji je po svojoj vokaciji hladan, liberalan i anacionalan razmahao se na kraju svog premijerskog mandata hrvatskim zastavama i sve učini da se zračna luka u Zagrebu nazove dr Franjo Tuđman. Za očekivati je da i u kampanji postane žestoki hrvatski domoljub i to bi bilo odlično kada bi bilo iskreno. Jer, što će reći njegovi glasači? Ionako im je već poručio da je petokraka na Hajdukovom grbu bila razlog zašto nije navijao za Titov klub. Ili je? Prije nekoliko godina bio je Hajdukovac. Kao i sada domoljub. Njegovi glasači trebali bi znati da je jedini pravi razlog zašto se kandidira za dužnost za koju je rekao da se nikada neće kandidirati cilj da nakon predsjedničkih izbora ponovo postane predsjednik ali SDP-a.

Milo moje..

Milo mame svoje, koje djeluje fino i uglađeno još uvijek je „tajna najveća“. Sustavnim izbjegavanjem izlaženja pred novinare smanjuje rizik od neželjenih pitanja i moguće pogrešnih odgovora. Naravno i on je čovjek iz onog hodnika Ministarstva vanjskih poslova iz kojeg su i njegovi glavni protukandidati. Miroslav Škoro isto tako tek treba pokazati da li je samo čuvar Kolindinih glasova i hoće li se uopće na kraju kandidirati, ili je ozbiljan kandidat koji bi mogao postati predsjednik. I kako će onda uz potporu stranaka desnijih od HDZ-a i SDP-a dobiti potporu za promjenu Ustava i postati veliki zapovjednik vojske, tajnih službi i policije i hoće li te iste službe najprije provjeriti imovinu svih predsjedničkih kandidata, uključujući i njega?

Novi mali diktatori..

Još je tu nekoliko malih velikih diktatora. Ako se uopće budu kandidirali, želju za diktatom pokazuju i Pernar, Đapić, Kolakušić, Vilibor Sinčić.. Doduše Vilibor ima osobu koja njime upravlja a za ostale još ne znamo.  Pri tom, nije Đapić rekao da bi imenovao ulice po poglavniku Anti Paveliću  već bivši visoki sudac visokog trgovačkog suda. Onaj koji i dalje planira biti europski zastupnik, predsjednik, premijer i ministar policije, pravosuđa i vanjskih poslova. Vjerodostojno, reklo bi se. Ili, sve skupa gledajući, ludnica je otključana ostala..

A što ćemo mi…

A što ćemo mi, građani Republike Hrvatske? Bar oni koji su još u njoj ostali. Možda pokušati vidjeti ima li među kandidatima čovjek kojeg trebamo i kojeg bi mogli poželjeti. Čovjek koji nije ni šovinist ni anacionalan, koji razumije probleme ljudi i pokušat će ih svojim javnim djelovanjem rješavati. Osoba koja bi nas mogla povesti iz 19, u 21. stoljeće. To bi bio ozbiljan dobitak. A do tada se čuvajte malih Fürera iz našeg sokaka, crnog ili crvenog, lijevog ili desnog! Jer svi su diktatori u konačnici isti i ne donose ništa dobro, ni sebi niti svom narodu, narodu koji još uvijek želi bolji život i ima dušu u koju puno toga stane pa i svijetla budućnost za svakog pojedinca i za svu njegovu djecu.