KOLUMNA DAMIRA GAŠPAROVIĆA: Slovenski poučak: Što se više inate, sve gore prolaze

Najprije su pokušali zaustaviti hrvatski ulazak u NATO. Doživjeli su poraz. Kao i u ostalim pokušajima zagorčavanja života Hrvatskoj.

Mi u Hrvatskoj smo često vrlo opravdano nezadovoljni efektima koje postižu hrvatske Vlade i hrvatska diplomacija. Prečesto smo u defanzivi, prečesto servilni prema „velikima“ i prečesto se ponašamo po onoj Mačekovoj – dok se veliki tuku mali se trebaju sakriti ispod stola. Zbog takvog pristupa sustavno propuštamo brojne, prije svega gospodarske šanse. Baš zbog toga, naše morske luke tavore kao male prekrcajne lučice minornog kapaciteta u odnosu na ono što se zove svjetskom lukom. Samo malo mudrijim, hrabrijim i postojanijim pristupom promet preko naših luka brzo bi prešao stotinu milijuna tona.. No mi za tako nešto ne dajemo pravu šansu ni Kini, ni Koreji, ni Japanu, a prije svega niti samima sebi.

Uz tu našu nedorečenost i stalne promašaje, uporno zavidimo i Srbima i Slovencima kako su oni navodno vrlo uspješni! Pogotovo naši susjedi s obronaka Alpa..

O Srbiji i njenim „uspjesima“ ovaj puta nećemo. Činjenica da se veličina njihovog teritorija smanjuje obrnuto proporcionalno njihovoj žestokoj retorici govori sama za sebe. Kako do sada nisu ništa iz toga naučili, jedino što se može očekivati da će se taj trend samo nastaviti, štogod oni o sebi mislili i govorili.

Danas ćemo malo o nadobudnim Slovencima koji su uspjeli u svojim glavama u tjedan dana promijeniti priču da nije problem što su se na pitanju granice i arbitraže potpuno urušili međunarodni poredak, poslužili se apsolutno nedopuštenim sredstvima i uništili temelj arbitražnog postupka – a to je postupanje u dobroj vjeri. Da se Hrvatska poslužila takvim sredstvima, prilično sam siguran da bi se slovenski glas čuo u „najudaljenije kutove svemira“, a ne bih se iznenadio niti da bi zatražili sazivanje Generalne skupštine Ujedinjenih naroda ili barem konzultativnu sjednicu Vijeća sigurnosti. Čak ne možemo biti sigurni da ova mala šala kada su oni u pitanju ne bi postala stvarnost.

No, da ne bismo bespotrebno zavidjeli Slovencima, vrijedi podsjetiti na njihovo ponašanje u nekoliko sličnih, čak težih situacija i o rezultatu koji su s tim polučili.

Najprije su pokušali zaustaviti hrvatski ulazak u NATO. Doživjeli su poraz. Kao i u ostalim pokušajima zagorčavanja života Hrvatskoj.

Najprije su pokušali zaustaviti hrvatski ulazak u NATO. Mi ako već nismo zaboravili sve cirkuse i valjanje po kanalu Joška Jorasa, očito smo zaboravili ponašanje Marijana Podobnika, slovenskog političara koji je prikupio potpise i stvorio sve uvjete za održavanje referenduma koji je trebao spriječiti ulazak Hrvatske u NATO.

Rezultat je bio jedna žestoka pljuska iz Washingtona i poruka Hillary Clinton da ako u travnju (2009.) Hrvatska ne postane člannica NATO-a da će to biti velika međunarodna sramota – za Sloveniju. Naravno, Podobnik je izgubio papire za referendum, izjavio da on to nikada nije tako ni mislio, pokrili su se ušima i glasali za hrvatski ulazak..

Kako su Slovenci teško podnijeli gutanje ove gorke pilule, nastavili su se inatiti oko ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Slovenski parlament je već bio donio deklaraciju kojom su si dodjelili pravo na izlazak n otvoreno more, pravo na cijeli Piranski zaljev, te sva sporna zemljišta uz granične rijeke Muru i Dragonju. Kako s tim nisu uspjeli spriječiti naš ulazak u NATO sad je to postao temelj predpristupnih pregovora za ulazak u Eurospku uniju.

Međutim, Washington je tu bio još određeniji, tadašnji ministar vanjskih poslova slovenije, Žbogar, dobio je opaki obrisač od gospođe Clinton u State Departmentu i prilično dobro razumio što su prava slovenska stajališta. Kako su i nakon toga neki u Sloveniji mislili da oni to mogu zakočiti, iz Sjedinjenih Država je stigla još jedna „diplomatska“ depeša u kojoj je između ostalog pisalo – „da ne pomisle blokirati ulazak Hrvatske u EU jer će osjetiti gnjev iz Washingtona!“. Ne znam baš koja bi zemlja na svijetu voljela dobiti ovakvu poruku od Sjedinjenih Država..

U konačnici, očito zahvaljujući i svom inatu, Slovenija je do sada morala progutati naš ulazak u NATO i EU, morala je prihvatiti činjenicu da smo jednakopravni suvlasnici nuklearne elektrane Krško, mora isplatiti dug štedišama Ljubljanske banke.. I sviđalo im se ili ne, događa im se isto što i Srbiji – što se više inate, sve gore prolaze.

Tako će otprilike završiti i arbitraža. Sjedinjene Države su već poslale poruku da arbitraža NIJE jedino riješenje. I sadašnji prijedlog je daleko od apetita koje je Slovenija ranije iskazivala, a još će morati biti i sretni s „crtom sredine“ u sad već Savudrijskoj vali, kako danas stoje stvari.

Mi na kraju možemo samo reći HVALA našim prijateljima koji sustavno vode brigu o nama jer se prečesto ponašamo nesigurno i neodgovorno kao da smo mala djeca. Umjesto toga trebamo s njim sjesti za stol, dogovoriti zajedničke interese, a zajednički interes su i njihova ulaganja u Hrvatsku i u naša nova radna mjesta, jer samo uspješna država sa zadovoljnim građanima može biti dugoročni ozbiljni partner bilo kome na svijetu.