1.     Svibanj – Praznik koji nema tko slaviti! 

Nadolazeći slobodan dan možemo zvati i 1. Maj i 1. Svibanj ali teško ga možemo nazvati Praznikom rada!

 U državi u kojoj ima jedva 1 miliun i 350 tisuća zaposelnih, ali ih tek nešto više od 200 tisuća još radi u industriji stvara novu dodanu vrijednost, teško se može govoriti o proslavi „Praznika rada“!

U državi u kojo se najavljuje 18 tisuća otkaza u državnim službama, te desetine tisuća otkaza u državnim tvrtkama, a istovremeno se svim tim ljudima ne nudi nikakva alternativa, teško je nešto ovakvo nazvati „Praznikom“!

Država koja prosječno na Burzi rada ima 350 tisuća svojih građana, od kojih je 150 tisuća mlađe od 35 godina i pri tom većina njih nema niti dana radnog staža, teško je govoriti o bilo kakvom prazniku a ponajmanje o „Prazniku rada“!

U državi  u kojoj sjećanje na ovakav praznik gaji više od 1 milijun i 220 tisuća umirovljenika, a pri tom je prosječna mirovina 2 100 kuna, teško je govoriti o bilo kakvom razlogu da se nešto slavi!

U državi u kojoj je nekoliko stotina bogatih građana sve bogatije a nekoliko miljuna ostalh građana sve siromašnije, jasno je tko jedini ima razloga za slavlje!

U državi u kojoj od „Praznika rada“ struja i plin poskupljuju za više od 20%, a industrijska proizvodnja pada za više od 7% i prije ovog poskupljenja, teško je govoriti o ozbiljnim razlozima i nadama za „svijetlu budućnost“!

Praznik rada ćemo imati razloga slaviti tek onog dana kada se ozbiljno prihvatimo posla i  napravimo reda u ovoj našoj lijepoj domovini, te podobne zamijenimo sposobnima!

Na kraju, sretan Praznik rada svim hrvatskim radnicima, u nadi i vjeri da će brzo doći dan u kojem ćemo kroz neophodno političko čišćenje osigurati svima nama bolju, sretniju i sigurniju budućnost!