Zahvaljujući državnoj televiziji imali smo prigodu gledati vrlo razočaravajuću raspravu budućih zagrebački „gradonačelnika“. Niti jedan „običan“ građanin nije mogao čuti niti jednu stvar koja bi njega zanimala ili mu obećala ikakvo poboljšanje kvalitete života.

Jedino što s moglo vidjeti, bilo je neznanje ili zatvaranje očiju pred situacijom u kojoj se grad nalazi i problemima koji građani Grada Zagreba imaju. Rezultat takovog slijepila su i „rješenja“ koja su se u televizijskom studiju mogla čuti. Zagreb je sustavnom politikom, mješavinom neznanja, pogodovanju građevinskom lobiju i cijelo-hrvatskoj deindustrijalizaciji doveden do zida na kraju slijepe ulice.

Nije bilo niti u jednom trenu za čuti podatak da Zagreb, koji još uvijek navodno predstavlja lokomotivu Hrvatske i hrvatskog gospodarstva pokriva svoj  robni uvoz izvozom sa jedva nešto iznad 30 %. Očito je bilo da nikom u studiju nije poznat podatak (ili ih to uopće ne zanima!) da u zagrebačkoj industriji radi još svega 40-ak tisuća radnika, u odnosu na 123 tisuće industrijskih radnika  koliko ih je bilo prije 25 godina. I što je najgore, trend daljnjeg gubitka radnih mjesta više je nego očigledan.

O tome sinoć nije bilo niti riječi. To su pitanja koja traže odgovore –jer taj odgovor treba onih 45 tisuća Zagrepčana koji se trenutno nalaze na Zavodu za zapošljavanje.

Posljedica ti iste de-industrijalizacije jest i stalni rast svih cijena komunalnih usluga u gradu Zagrebu – od cijene vode, odvoza otpada i svega ostalog, jer više nema industrije koja bi pokrivala sve te troškove.

Nije bilo za čuti niti jednu zdravu ideju kako napraviti socijalne amortizere za sve građane. Jer bogatih je malo i njima ionako ništa ne treba. U pitanju je srednji sloj koji gotovo potpuno nestaje, u pitanju je 270 tisuća zagrebačkih umirovljenika, u pitanju su obitelji s djecom koje jednostavno ne mogu više spajati kraj s krajem. Lako je pametovati kako novca ima samo ga treba drugačije trošiti, jer to baš i nije istina, nema ga dovoljno i treba vidjeti kako ga grad može zaraditi ali ne preko leđa svojih građana.

Nije bio niti naznake jasne koncepcije što učiniti sa Zagrebačkim holdingom. Jer Holding treba dovesti u funkciju da služi građanima a ne da bude izvor pljačke tih istih preko prekomjernih cijena koje uporno i sustavno rastu..

I  uspoređivati turističku ulogu Zagreba sa ostalim gradovima u srednjoj Europi – od Budimpešte, Beča, Bratislave, Krakowa svakako ne ide u prilog Zagrebu. No baš ta usporedba pokazuje da postoji ogroman prostor napretka, mogućnost velikog broja porasta posjetitelja i samim tim otvaranjem novih radnih mjesta.

Svakako valja podsjetiti da su zadnjih godina i ovako osiromašene obitelji, dodatno opterećene većom cijenom dječjih vrtića, plaćanjem boravka djece u školi, što prije nije bio slučaj. Iste te obitelji najčešće otplaćuj stambene i ine kredite uz stalan pojačan strah za svoju temeljnu egzistenciju.

Na kraju, možemo mi pred svim tim problemima i dalje uporno zatvarati oči, kao što s to u Zagrebu godinama sustavno i čini. No buđenje će u tom slučaju biti samo teže i bolnije. Stoga treba već sada okrenuti novu stranicu i krenuti novim putom. Jer Zagreb i Zagrepčani to svakako zaslužuju.

                                                                                              Damir Gašparović