„Porezna reforma“

Naš predragi ministar financija istrčao je na teren s novim idejama. Stvari zvuče tako dobro da bi čovjek pomislio kako će se svi mladi koji su se zadnjih godina iselili po kratkom postupku i vratiti. Na žalost, naravno, to se neće dogoditi. Najavljivanje promjene koja sadrži ideju da mladi do 25 godina života neće uopće plaćati porez na dohodak, a oni od 25 do 30 da će plaćati 50% poreza ne sadrži ama baš niti jednu garanciju da će tom mjerom mladima porasti plaće i za jednu kunu! Donošenje ovakve mjere svakako smanjuje trošak plaće poslodavcima (što samo po sebi i nije loše) no ne znači da će poslodavci i za kunu povećati plaće. Znači samo da ti porezi neće biti plaćeni.

Pa ako država išta želi napraviti za mlade radnike, a treba i za njih i za sve radnike, onda paralelno mora donijeti mjeru o porastu zagarantirane minimalne plaće, koja u Hrvatskoj za najjednostavnije poslove ne smije niti jednom radniku biti ispod 4 tisuće kuna neto, porastu poreznih razreda na način da se poveća porezno rasterećenje i tek će onda sve plaće ići prema gore. Tek na tako izmijenjene plaće treba uvesti rasterećenje za mlade radnike i tek takva odluka bi radnicima omogućila da od ove i ovakve „porezne reforme“ imaju ikakve koristi.

Raspad zdravstvenog sustava

I dok u medijima nastupaju gore već spomenuti manekeni, i dok smo dobili šest novih (jednako bezličnih) ministara, ostao je naš dragi ministar zdravstva da valjda zabije i zadnji čavao u kovčeg zdravstvenog sustava. Koliko uistinu milijardi kuna duguju hrvatske bolnice za lijekove građani ne uspijevaju doznati.  Malo je poznata i činjenica da se glavnina sredstava koje bolnice dobivaju troši na same plaće, a za sve koliko ostane, pa tako trenutno u vinkovačkoj bolnici nije ništa ostalo, a nema čak niti za plaće. No to nije vijest koja se rado stavlja na naslovnice. Kao ni vijest koliko je stotina doktora već napustilo Hrvatsku i koliko tisuća medicinskih sestara i ostalih medicinskih radnika. I kako se planira odgovoriti na problem i kako ga razriješiti! I gdje bi se sve moglo uštedjeti? I zašto ne postoji centralna nabava lijekova za cijeli hrvatski zdravstveni sustav i zašto nisu definirane usluge koje se pružaju u svim bolnicama, a koje u regionalnim zdravstvenim centrima.. I koji je odnos privatnog i javnog zdravstvenog sustava.. I kako sve starijoj naciji sve nakaradnije izgledaju liste čekanja, iako u stvari za to nema pravog razloga.

Hrvatski obrambeni sustav

Iako ministar obrane i bivši „ražalovani“ general uživa u svojoj ulozi kao malo dijete, mi se nemamo čemu radovati. U sve nestabilnijem svijetu naša obrana postaje sve nestabilnija. Iako od početka mandata nabavlja borbene zrakoplove, Vlada nije uspjela kupiti niti poljoprivredne avione pa komarce po Slavoniji zaprašuju mađarski i srpski poljoprivredni avioni. S Mađarima je država već dogovorila patroliranje nad hrvatskim nebom a navodno će sličan dogovor potpisati i sa Talijanima. A gdje su naši F16, Baraci, Gripeni… Zašto u ministarstvu nema toliko brzine i pameti da je uzelo u leasing do okončanja nabave bar zapadne borbene zrakoplove, jer moglo se da se znalo i htjelo.  Je li potrebno govoriti o stanju pomorske flote i nekompetentnosti i neopremljenosti obalne straže ili bolje da ovdje stanemo.

Ima toga još..

Samo o ove tri teme treba govoriti od jutra do večeri svakoga dana. Bez suvisle porezne reforme, nitko, a ne mladi neće dobiti veće plaće, i neće iseljeni pohrliti nazad već moramo vidjeti hoće li tko ostati uopće. Kako sačuvati zdravlje nacije? Kako očuvati i osnažiti ovo malo vojske što je preostalo?

Ili recimo još, kako bolje koristiti EU fondove,  kako u 5 godina izgraditi nizinsku prugu do Rijeke i obnoviti željeznički koridor od zapadne do istočne granice? Mogu li to ovi isti koji već godinama dogovaraju prilazne ceste Pelješkom mostu i koje neće biti gotove niti godinu dana po završetku mosta?

Mogu li naše probleme riješiti isti oni koji zatvaraju oči na zastrašujući porast nasilja u društvu i ne pružaju nikakav odgovor? I koji nas i ovo ljeto zabavljaju ustašama i partizanima jer drugo očito ne znaju. Pa neka se osvrnu oko sebe i pitaju one koji znaju! U Hrvatskoj još uvijek ima puno sposobnih i stručnih ljudi koji imaju znanje, bave se svojom strukom, a ne politikom. No u konačnici, i na njima je odgovornost da se uključe u borbu za drugačiju, sretniju i uspješniju Hrvatsku.