SUSRET: Ante Roso, umirovljeni general zbora Hrvatske vojske

“Kad govorimo o današnjoj Hrvatskoj, usudim se reći da je znanstveno utemeljena tvrdnja o 85% komunističkog kadra s navikama samoupravnog socijalizma. Dovoljno je pogledati koliko je milijarda dolara potrošeno na iluziju – socijalističko samoupravljanje. Primjer nam je Sjeverna Koreja gdje se mase ničice bacaju pred ničim. Partija je držala apsolutno sve, dok je nacija ratovala, partija se bavila gospodarskom alkemijom. To je realnost hrvatskoga gospodarstva i hrvatske privatizacije.”

U vremenu globalizacije svjetski moćnici, posebno sa svojim kapitalom, određuju i nameću svoja pravila života i mjerila po kojima se treba ponašati i živjeti. Svijet manje-više nastoje prilagoditi sebi, tako da manjina nameće pravila i normative društveno »prihvatljivog« ponašanja koji često nema uporišta u zaštiti i vrednovanju pojedinca i njegova dostojanstva. Na drugoj strani Crkva, najglobalnija institucija na svijetu, po principima evanđelja promiče dostojanstvo pojedinca, štiti njegovu osobnost, prihvaća ga u svom ambijentu, kulturi, vremenu i prostoru. O globalnim podjelama, te o tome ima li mira u svijetu i može li politička i gospodarska globalizacija jamčiti mir, govori umirovljeni hrvatski general zbora Ante Roso.

»Mir je širok pojam koji je nedefiniran i ne može se definirati u filozofskom pa i sociološkom poimanju jer se postavlja pitanje što miruje, tko miruje, što je mir«, kaže umirovljeni general zbora Roso. »Važno je da nema oružanih sukoba, pljačaka naroda da se osigura perspektiva mladim naraštajima i da ljudi žive dostojanstvo čovjeka. Nemoguće je na planetu imati apsolutni mir, sve je u pokretu i u odrednici pokreta, jer nema apsolutnog mira. Kad je u pitanju društvo, narod, nacija, država, može se doći do kvalitetnoga socijalnog poretka kad shvatimo da i drugi ljudi imaju pravo kao i oni koji kreiraju ta prava i nameću svoja mjerila. Bog je stvorio čovjeka i On jedini može uzeti to pravo, pravo na život čovjeku, a ne ljudi. Nažalost, ljudi su slobodnom voljom deformirali autentičnost u svakoj formi, jer oni definiraju ambijent, a u njemu je danas puno neljudskog i neprirodnog u prostoru. Puno je nepravde, nerazumijevanja potreba običnog, malog čovjeka. Gledajući šire, svi narodi danas traže sebe i još će dugo vremena proći da bi definirali sebe. Ako uzmemo stare nacije, nemoguće je dobiti zajednički entitet, cjelinu bez razumijevanja, uvažavanja i prihvaćanja, jer svatko unosi sebe, kako pojedinačno, tako i kao narod sa svojom kulturom i svojom posebnošću. Naprimjer, Europa je sebe kreirala nekoliko puta, i ta je kreacija i dalje u procesu. Bez pristanka svih sa svojim posebnostima u etničkom smislu nema prigode da se ujedini Europa. Nemoguće je to učiniti Europi kao i u drugim dijelovima svijeta. Stari narodi imaju argumente da ostanu, nitko nije protiv evolucije, ali ne može se definirati ambijent na vulgaran način kao što se to pokušava danas demonstracijom ekonomske ili druge moći.«

Hrvati će nestati ako ne budu svjesni sebe

Komentirajući vjerojatni skori ulazak Republike Hrvatske u EU, general Roso kaže: »Trenutno je velik zanos vođa i političara, dakle puno se priča a ništa se ne zna. Možda će kao cjelina Europska Unija imati perspektivu za pedeset godina, jer nije se moguće vratiti na one stare ekonomije, na stari način djelovanja. Tehnika sve više napreduje, tehnološki se svijet razvija, i to treba shvatiti. No to ne znači da se trebaju uništiti narodi. Mi smo u paradoksu, nerazumijevanju koje prelazi čak i razum, gdje moćnici banaka, zatim druge strukture i skupine moćnika diktiraju sudbinu cijelom kontinentu. Oni dovode u opasnost globalni mir, a to nije dobro. Volio bih da se može redefinirati mir kao opća vrijednost u društvenom poretku. Na drugoj strani, ne možemo definirati ni rat, jer ima revolucija pozitivnih i negativnih. Zapravo čovjek kreira svoj ambijent, on trpi, on stvara. Ovaj krizni period, koji je sada zahvatio društvo, znao se još od osamdesetih godina prošlog stoljeća, predviđeno je da će on nastati. Tu je u prvom redu golema administracija i privilegije koje su veće nego što su bile one u srednjem vijeku. Danas nema skrupula i otimačina je vidljiva na djelu.

Nažalost, Hrvati će nestati ako ne budu svjesni sebe i savjesni u svom ponašanju i djelovanju. Onomu tko ne zna tko je, ne zna kamo će i ne zna kamo ide – ne piše se dobro. Valja imati na umu da smo mi prošli brojne imperije i carevine i svjesni smo da je sve propalo, a narod je opstao. Stoga smatram da u prvom redu moramo biti svjesni sebe, moramo investirati u sebe, u kulturu rada, ne u onu ideološku koja vlada na našim prostorima, nego u ideju života.

Kad promišljam o kršćanstvu, nama je kršćanstvo veća forma obrane nego bilo koja druga forma našeg identiteta, jer to je civilizacijski poredak i to je podložno kulturnom i povijesnom ambijentu koji nas je održao. Nije važno mišljenje pojedinca, zapravo je li on vjernik ili nije, jer kršćanstvo je na našim prostorima kulturni ambijent. S druge strane, ohrabruje me što smo jako izdržljivi, i s određenim smo povijesnim iskustvom koji drugi narodi nemaju.

Ne vjerujem da ćemo promašiti analizu prije ulaska u EU, mora se znati pod kojim uvjetima pristupamo, što nam se nudi, što dobivamo. Pa, zar mi nismo uvijek bili Europa? Neka političari prouče ono što se događalo u Cetingradu u 15. stoljeću, zatim govore i postupke hrvatskih velikana kroz povijest. I tu će dobiti odgovor na Europu.«

Partijaši su se bavili gospodarskom alkemijom

Hrvatska po svom prirodnom bogatstvu može hraniti 24 milijuna stanovnika, a najveći je uvoznik hrane, o čemu general zbora Roso kaže: »Kad govorimo o današnjoj Hrvatskoj, usudim se reći da je znanstveno utemeljena tvrdnja o 85% komunističkog kadra s navikama samoupravnog socijalizma. Dovoljno je pogledati koliko je milijarda dolara potrošeno na jednu iluziju, jer samo o znanstvenim radove o socijalističkom samoupravljanju izdavani su vagoni knjiga, milijarde su otišle u jednu iluziju, a o tome nitko ništa ne govori. Primjer nam je Sjeverna Koreja, kad gledamo kako se ničice bacaju mase pred ničim. To treba umanjiti i dobijemo rezultate privilegija u našem socijalizmu. Partija je bila ta koja je držala apsolutno sve, pa tako su partijaši ti koji su se u danom trenutku dok je nacija ratovala, bavili gospodarskom alkemijom. To je realnost hrvatskoga gospodarstva i hrvatske privatizacije.

To se preslikava i dalje: Zar nije najveći paradoks umirovljeni radno sposobni branitelj? Taj paradoks nikad nisam vidio u bilo kojem društvu. Pa one koji mogu raditi treba vratiti poslu, izuzevši osobe s invaliditetom. Rad je nuždan za čovjeka da napreduje u društvu, dokaže nešto sebi, učini nešto za opće dobro i društvo. Zagovaratelj sam toga da se svi vratimo poslu. Naprimjer, imamo dvanaest i pol tisuća inženjera koje smo umirovili, i to potpuno nepotrebno. Ti nam ljudi trebaju, neka rade pa i po 4 sata dnevno, ako ne mogu više. Oni su korisni, imaju iskustvo, jer to je intelektualna elita.«

Branitelje treba maknuti od mandatne politike

O tome zašto se pokušava politički razjediniti branitelje, general Roso kaže: »To je komunistička metoda da bi se očuvala vlast. Zapravo, to je poznata stara metoda u kojoj se uvijek drži nekoga na rubu egzistencije s podjelom kulture opstanka. Prvo smo htjeli i željeli riješiti problem branitelja sami, no politika nije dopuštala nikakav iskorak. Nisu dopuštali! Bojali su se da ne izgube privilegije i plašili su se svoje deformirane autentičnosti. Branitelji su ljudi koji su stvarali i stvorili Hrvatsku i na njima počiva, odnosno oni se trebaju ustrojiti. Udruge kojih je više od stotine stanoviti su paradoks. Moramo imati ustrojbeni dio kao cijeli svijet. Sva braniteljska populacija mora se u tri kategorije vidljivo predstaviti društvu, a zato je nužno udaljiti se od aktivne mandatne politike koja nema nikakvu nakanu prema njima izuzevši da ih upotrijebi kad joj to treba.

Smatram da je nužno napraviti sekciju onih koji su se borili od 1939. do 1945. Druga sekcija svakako treba biti Domovinski rat, a vrlo je važna još jedna povijesna sekcija u Prvome svjetskom ratu. K njima treba dodati sve pojedince i skupine koji su sudjelovali u drugim državama (napoleonske ratove, austrougarske, zatim ratove s Turskom). Te su povijesno političke cjeline vrlo važne da bi se razumio operativni ambijent u kojem smo živjeli i što smo prolazili kroz povijest. Kad se govori o periodu od 1939. do 1945, misli se na one koji su oponirali tadašnjem nadolazećem fašizmu. Tu je dizanje ustanka na Velebitu, uspostava radničke obrambene strukture, stvaranje pokreta za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Kad je u pitanju Domovinski rat, mora se prihvatiti vojska bez ikakvih primjesa kao hrvatska vojska. Ideološka armija bila je jugoslavenska i nema veze s hrvatskom i njezinim težnjama za slobodom. Popis hrvatskih partizanskih jedinica vrlo je jednostavan i mora se prostudirati i donijeti konačna odluku o njima. Bilo je tu jedinica koje su pripadale HSS-u, i to se mora staviti na svoje mjesto u povijesnom kontekstu. Uz pomoć Sovjeta i Zapadnih saveznika uspostavljen je mehanizam i nikome nije bilo u interesu da stabilizira ambijent, pa ni Jugoslaviji.«

Imamo najslabije političare u Europi

O objavljivanju popisa branitelja, general Roso kaže: »Jednom se to pitanje mora riješiti, jer kroz formu branitelja svašta je ušlo u tu kategoriju. Tu je puno toga što ne odgovara nijednoj realnosti. To je cilj politike da se ne dođe do zdravih definicija, odnosno da to uvijek ostane gemišt. Cilj je izjednačiti agresora i žrtvu, a to je vidljivo iz medija, iz tiska, izjava političara, nepoznavanja temeljenog prava ljudi na svoje i na sebe. To ‘farbanje’ ili kamufliranje istine nije dobro.

Ako treba, onda se to mora objaviti s minimumom detalja, s time da svaki od branitelja mora potpisati da je on taj i da je to njegov dosje. Mi smo još živi svjedoci i zato svatko treba potpisati svoj list i tek tako se dobiva integralno pravo da bude objavljen popis na nacionalnoj razini. Dotad je to muljanje, manipuliranje, a to je kultura egzistencije određenih političara. Informativni listić trebao bi svaki od nas branitelja potpisati i tako svjedočiti da pristaje na publiciranje. Onda je to nacionalni registar i neka uđe u nacionalni arhiv. Meni ništa ne smeta kad je riječ o mojoj domovini. Ništa mi nije tajno osim profesionalne diskrecije.

Hrvatska nije tajni niti feudalni posjed nijedne partije. Oni koji obnašaju službe privremeni su ljudi koji obavljaju javnu funkciju. Isto tako hrvatski narod ne smije živjeti u strahu. Cilj je politike bio, a to je vidljivo i po dokumentima i po tome što je učinjeno, da se hrvatskom narodu oduzme ponos. Želi mu se oduzeti onaj kreativni elan i duh koji ga nosi i danas. Nažalost, mi imamo najslabije političare u Europi, i to nama, hrvatskome narodu, mora biti jasno. Imamo ljude više nego upitnih vrijednosti i orijentacije, zapravo imamo nedorečene ljude. Dakle, uvijek je to neki partijski poluproizvod. Nismo profilirali nijednu mladu skupinu političara koja bi imala određene karakteristike koje određuju suvremene političare. Kod nas je sve primitivno, a ovo što se događa, to je doktrina koja je servirana hrvatskom narodu početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Tu je isti fond riječi koji se rabi, isti način postupanja, isti način analiziranja, moduliranja informacija. Pitam se: O kakvoj perspektivi govorimo hrvatskom narodu kad kažemo »idemo u Europu«? To su farse.

Crkva mora biti hrabrija

Osvrćući se na medije u Hrvatskoj, umirovljeni general zbora Roso kaže: »Medije drže svi osim Hrvata. Medijski prostor mi je jasan, ali je nerazumljiv. Mora se sve učiniti, i to što prije, da mediji rabe hrvatski jezik, ako su hrvatski. Zakonom se mora omeđiti uvođenje tuđica. Političari u Saboru nemaju što govoriti na stranim jezicima i objašnjavati stranim aforizmima. Cijelo se društvo mora vratiti sebi, vjerovati sebi.

Kad su u pitanju centri moći, teško se izraziti u postocima. No, određene strukture drže pedagogiju, informaciju i dezinformaciju. K tome, da ne govorim o bankarskom sustavu koji uopće nije hrvatski. Realne naše šanse su male s postojećom vodećom garniturom. Nesposobna struktura koja je nenaklonjena demografskoj hrvatskoj ideji plasirana je kao politička potrošačka elita. Bez autentičnosti ne može nacija opstati, a nismo ni mi iznimke. Tu vidim veliku ulogu Crkve. Živa zemaljska Crkva dio je društva: ako je hrabra, mora braniti socijalni poredak prije novih zvonika, mora braniti živog čovjeka vjere prije temeljnog kamena, mora braniti razum i um prije svakoga filozofskog i socijalnog stava. Dakle, u našem društvu Crkva se mora vratiti kršćanskoj autentičnosti.

Katedrala nije vjera, bazilike nisu vjera. One su u arhitektonskom smislu sastav kulturnog ambijenta. Očuvanje Božjih zakona je živa vjera. Ne treba se onda bojati za utjecaje izvana. Problem je kod nas hrvatski nerad i život na kredit, zatim pohlepa. To su naši grijesi i zlo koje nas je zahvatilo.

Živa vjera je Kristova vjera i On je garancija koja nas je uvijek držala. Nije nas držala ideja partije, nego vjera i nada, a ona mora biti uvijek prisutna. Bezbroj puta čujemo: vjera te je tvoja spasila. Svećenici, biskupi, kardinali moraju biti hrabri, hrabriji, neustrašivi. Danas imamo svega nekoliko prepoznatljivih duhovnika, umjesto da ih ima svaka župa. Zar nije tužno da ima fratara koji ne znaju što je zavjet siromaštva. Vratimo se u vrijeme Stepinca. Koliko je bilo udruga, pokreta, glasila? – pa koja je to snaga bila. To nas je očuvalo i na tom tragu treba graditi Crkvu, a ona će odgovoriti kroz vjernike novim društvenim izazovima.«