Oni, koji na jumbo-plakatu prikazuju traktorske kolone morali bi više znati o povijesti vlastitog naroda.

Na dane kada se sjećamo početaka Domovinskog rata, na spaljene Ćelije, poginule u Dalju, na šlep iz Aljmaša, kada se sjećamo oslobodilačke akcije Oluja koja je predstavljala melem na rane svakog ponosnog hrvatskog građanina, moramo odgovoriti svima onima koji se sada ispričavaju, da to slobodno čine ali samo i jedino u svoje ime. Očito je da neindentificirana grupa građana ne poznaje niti svoju bližu, niti svoju dalju prošlost. Možda to i nije toliko čudno jer je učenje povijesti u Hrvatskoj i ne samo u Hrvatskoj uvijek ispolitizirano. No oni, koji na jumbo-plakatu prikazuju traktorske kolone morali bi više znati o povijesti vlastitog naroda.

Naime, povijest problematičnih odnosa Srba i Hrvata nije počela niti ’91. niti ’41., već puno ranije. Već 3 dana nakon odluke o stupanju Države SHS u Kraljevinu SHS, 5. prosinca 1918. godine, na Trgu bana Jelačića u Zagrebu otvorena je vatra od strane srpske žandarmerije na nenaoružane prosvjednike, protivnike ujedinjenja te je pri tom ubijeno najmanje 13 ljudi a 17 ranjeno. To je bila „dobrodošlica“ u novu političku tvorevinu i poruka Hrvatima koliko su dobro došli te kakav se položaj od njih očekuje.

U svih 23 godine postojanja prve Jugoslavije vodio se žestoki politički sukob uvjetovan nastojanjem Karađorđevića i srpske buržoazije za potpunom političkom i ekonomskom dominacijom unutar države. Rezultat takve politike je bilo ubojstvo braće Stjepana i Pavla Radića u beogradskoj skupštini, rezultat je bio i uvođenje „Šestojanuarske“ diktature 1929. godine, a svakako je rezultat te politike bio i tzv. „Bobmaški proces“ Josipu Brozu jer je on vodio demonstracije u Zagrebu nakon ubojstva braće Radić te njegova robija u Lepoglavi. I inače, glavninu političkih zatvorenika u prvoj Jugoslaviji činili su hrvatski ustaše i komunisti.

Nakon tragične epizode s tzv. NDH koja je očito dijelom bila i posljedica ovakve politike prema Hrvatima, rat je 1945. godine završio brojnim likvidacijama od strane ne više partizanskih jedinica već sada Jugoslavenske armije , čiji je etnički sastav drastično promijenjen u odnosu na strukturu do kraja 1944. pretežito hrvatskog antifašističkog pokreta.

Sredinom 60-ih godina 20-tog stoljeća, nakon što je Tito i dio komunističkog vodstva odlučio napustiti unitaristički model države, počela je borba za prevlast u drugoj Jugoslaviji. Amandmani na Ustav 1971. godine dali su pravo tadašnjim republikama i narodima koji su činili Jugoslaviju pravo na samoodređenje do odcjepljenja, što nikako nije bilo prihvatljivo srpskom komunističkom vodstvu te je ono sustavnom politikom dovelo do srbizacije Armije i dolaskom Slobodana Miloševića do dominacije u političkim strukturama druge Jugoslavije. No, ostvarivanje dominacije srpskog vodstva ujedno je značilo mirni razlaz ili rat. Kako srpsko vodstvo nije željelo mirni razlaz, rat je bio neminovan.

Rezultat rata za Hrvatsku značio je okupaciju trećine teritorija, strašna razaranja, etničko čišćenje, više od dvadeset tisuća mrtvih, 50 tisuća ranjenih, više od 500 tisuća raseljenih… Pri tom, za te iste žrtve do danas gotovo nitko nije odgovarao. Odgovorni u Hagu uglavnom umiru ne dočekavši kraj suđenja a za 3 tisuće i pet stotina mrtvih Vukovaraca još nije nitko dobio niti godinu dana zatvora.

Osobno, zagovornik sam da za svaku osobu koja je izgubila život treba pronaći odgovornog i on za to mora odgovarati. Na taj način jedino možemo smanjiti rizik od novog rata. Nikakvim para-političkim isprikama za stvari i događaje za koje nismo odgovorni. Najmanje za kolone koje su ionako pokrenule srpske političke vođe. I da pri tom nitko ne spominje Aljmaš, Dalj, Ćelije, okupaciju Baranje, zločine u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom, „ranjavanje“ Dubrovnika , Osijeka, Šibenika i mnogih drugih hrvatskih povijesnih spomenika. Kao što bi rekao narod, ne dirajte u stare rane… Damir Gašparović