Hrvatska treba vodstvo koje će se znati nositi s povijesnom prilikom

Kako god mi doživljavali današnji dan, kako god glasovali na referendumu i što god očekivali od ulaska u Europsku uniju, 1. srpanj je jedan od ključnih datuma hrvatskog naroda.  Hrvatska je naime samo nekoliko puta u svojoj povijesti tako radikalno mijenjala okvir u kome je živjela. Svaka promijena državnog okvira donijela je velike promjene a mi smo ih različito doživljavali i različito se u njima osjećali.

Ako ne ulazimo u vremena doseljenja Hrvata i stvaranje rano-srednjovjekovne države, prvi puta u svojoj povijesti, hrvatsko plemstvo je nakon poraza Ugarsko-hrvatske vojeske na Mohačkom polju 1. siječnja 1527. godine donijelo odluku o ulaku u Habsburšku monarhiju i izbor loze Habsburgovaca za hrvatske vladare. Odluka većine hrvatskog plemstva toga dana u Cetingradu donešena je „sasvim slobodno i bez ičeg utjecaja“, iako baš i nije bilo tako jer je Budim već bio pao a Turci su već bili pred Bečom. Jednostavno, trebalo je spasiti živu glavu i to je odgovornima za narod i državu u tom trenutku uspjelo.

Ništa bitno se nije promijenilo sve do 1918. godine,  kada nakon poraza Austro-Ugarske u prvom svijetskom ratu dolazi do prigode za izlaskom iz te tvorevine, koja se Hrvatima itekako smučila, pogotovo nakon Austro-Ugarske nagodbe koja je dovela do pokušaja nasilne mađarizacije Hrvatske.

Tadašnje vodstvo odlučuje se za zajednicu sa slavenskom braćom, što se činilo puno manje zlo nego ostati u istoj zemlji s dotadašnjim vlastodršcima iz Beča i Budimpešte.

Na žalost, ovaj put razočaranje je uslijedilo puno brže. Srbija, koja se našla na strani ratnih pobjednika, zadovoljna što je ulaskom Hrvatske u istu zajednicu dobila izlaz na more, olako se odriče velikog dijela hrvatskog mora i otoka. Ubrzo osigurava dominaciju u parlamentu i nova državna tvoreniva postaje za Hrvate a i neke druge  „tamnica naroda“.

Kraj drugog svijetskog rata 1945. godine nije donio bitnu promjenu okvira u kom će Hrvati živjeti ali je donio pripajanje Hrvatskoj Istre i Baranje, prvi puta u cijeloj povijesti od kad živimo na ovom prostoru.

Sama Jugoslavije pokazalo se, bila je samo faza raspada Austro-Ugarske monarhije jer  nije bilo realno da 1918., iz jedne države nastane 10 novih već su za to trebale proći godine i desetljeća.

Napokon, prvi puta nakon 1102. godine, 15. siječnja 1992. priznata je samostalna hrvatska država kao ravnopravni član svijetske zajednice naroda.

Nakon 21 godine samostalnosti, vjerojatno opet kao i u Cetingradu, „sasvim slobodno i bez ičjeg utjecaja“  mi danas ulazimo u Europsku uniju, zajednicu koja broji 500 miljuna ljudi i kojoj smo kroz razne državne oblike već i ranije pripadali.

No, povijiest pokazuje da na kraju krajeva sve ovisi o nama. Nije pitanje da li sve tvorevine u kojima Hrvatai žive propadaju, već je pitanje imaju li Hrvati u određenom povijesnom trenutku odgovarajuće političko vodstvo koje se zna nositi s povijesnim okolnostima.

Vjerojatno se u današnjem intenzivno globaliziranom svijetu i ne može  opstati „onkraj svijeta“ pa tako van toga svijeta ne može ostati niti Hrvatska, ali je od presudne važnosti kakvi u takav svijet idemo i kako ćemo se znati nositi s drugima, većima, bogatijima, močnijima.

Na žalost, u zadnjem desetljeću nismo najsretnije birali i nismo imali najbolje moguće vodstvo pa u Uniju ulazimo premalo spremni i previše servilni, što će nam u prvoj fazi članstva donijeti velike probleme.  Ali ulazak u svaku novu ligu i u svaku novu utakmicu uvijek je šansa a na nama je da pronađemo način kako ju iskoristiti.

Neosporna je činjenica da nam za uspješno življenje u Europskoj uniji treba neuporedivo sposobnije državno vodstvo i neuporedivo kvalitetnija politika.   Mi kao ipak po brojnosti mali narod i relativno mala država baš zbog toga možemo biti uspješni, jer se možemo brže mijenjati i na taj način se izboriti  za svoje građanske, narodne i nacionalne interese.

Stoga i od sutra vrijedi, bez obzira što postajemo dio zajednice europskih država i naroda – uzmimo sudbinu u svoje ruke! To nam je jedina garancija opstojnosti, uspješnosti i perspektivne budućnosti. Za narod, za državu, za hrvatske građane.

Članak možete pročitati i na politika + stranici

http://www.politikaplus.com/novost/81829/damir-gasparovic-hrvatska-treba-vodstvo-koje-ce-se-znati-nositi-s-povijesnom-prilikom

                                                                                  Damir Gašparović

Inače uz sve ostalo i diplomiranni povjesničar,,