Čuveni hrvatski skakač s transportera, tadašnji premijer a sadašnji predsjednik Zoran Milanović zadnjih tjedana otvorio je žestoku raspravu o nabavci borbenih oklopnih vozila za Hrvatsku vojsku. Točnije ne raspravu o najboljem riješenju za Hrvatsku  i njenu vojsku već žestoko i žustro zagovaranje američkog borbenog vozila Bradley koje bi mi naravno dobili „besplatno“ od svojih glavnih saveznika. Međutim, činjenica je da predsjednik pri skoku s patrie nije pao na glavu pa čudi njegovo zagovaranje baš jednog , točno određenog vozila i k tomu još polovnog.

Što se nudi i što Hrvatskoj treba?

Hrvatskoj već nekoliko godina na stolu stoji ponuda američkih polovnih vozila, koja trenutno više i nisu u uporabi u američkoj vojsci ali su naravno tehnološki bolja nego naši tenkovi i transporteri  koji su manje-više stari 4o godina i vrijeme ih je lagano pregazilo. Međutim…

Ponuđeni oklopni transporteri ne predstavljaju (kao borbeni zrakoplovi čija je kupovina dogovorena i koji će, nadam se biti uredno i isporučeni), ozbiljan tehnnološki iskorak za Hrvatsku vojsku. Još manje bespalatan poklon, kako se to prikazuje. Transporteri koje bismo trebali „dobiti“ po proizvodnji su stariji od dvadeset pet godina a prvi primjerci Bradleya u američko naoružanje uvedeni su prije četrdeset godina – u vremenu Sovjetske invazije na Afganistan…

Koliko se tehnologija i vojna doktrina od tada promjenila, ne treba uopće ni pojašnjavati. I uistinu je potrebno dobro razmisliti je li odluka o prihvaćanju navedene donacije baš najpametnija. Svakako treba imati na umu da sve dodatno opremanje borbenih vozila, sve rezervne djelove, sve naoružanje, municiju, granate  i rakete za borbene komplete na vozilima u potpunosti trebamo platiti. Iznos navedene „dodatne“ a u stvari temeljne opreme za koju se moramo odlučiti i platiti ju može doseći 757 milijuna U$D. Bar je toliki gornji limit postavio u svojoj odluci američki State Department.

Tako da.. ne dobijamo mi nikakve besplatne igračke . One imaju svoju ozbijnu cijenu i svakako vrijedi dobro procijeniti odnos dobiveno-uloženo. I ne, nismo svi skakali na glavu s transportera pa da izvodimo ludosti na račun hrvatskih građana.

Što Hrvatskoj treba?

Na žalost, koliko svi uvijek kukaju kada se treba kupovati oružje i oprema za obranu, kupiti ju moramo.  Dobro opremeljenu i uvježbanu vojsku morate imati ne zato da idete u rat već da vas nitko ne dira i da ratovati ne morate.

Zadnjih godina raste  broj lokalnih sukoba i još više prodaja oružja. Lokalni rat kao onaj između Armenije i Azerbajdžana i rat između dva bivša Jemena pokazuje novu tehnološku razinu ratovanja i u lokalnim ratovima. U svim novim ratovima masovna je uporaba zrakoplovstva, raketnog naoružanja, dronova. I sve više potreba za dobrim elektronskim ratovanjem – ometanje svih vrsta tuđih letjelica.

Vodeće svjetske sile razvijaju „hladne“ motore i za svoje oklopnjake kako bi bili teža meta za napade dronovima i toplinski navođenim raketama. I kada to znamo, a znamo, još bolje moramo razmisliti da kada već nabavljamo vojnu opremu, što u stvari nabavljamo.  Jer je nama to uvijek financijski napor i nećemo moći kupovati isto svakih nekoliko godina. Znači, kada kupujemo, to mora biti tehnološki dobar proizvod koji će nama i pogotovo našim vojnicima pružati sigurnosti barem nekoliko desetaka godina a ne da će njegov vjek trajanja biti pri kraju već kod kupovine.

Pošteno bi bilo ne skakati na glavu, već sa svojim strateškim partnerima, počevši i od Sjedinjenih Država otvoreno razgovarati o tehnološki najboljem što nam mogu ponuditi, uz prihvatljivu cijenu. To bi tad predstvljalo ozbiljno partnerstvo u obostranom interesu, hrvatski vojnik bi bio pouzdani partner u NATO-u a Sjedinjene Države i dalje naš najpouzdaniji saveznik u nacionalnoj sigurnosti.