“Hrvatska može bolje” – ili dan dobrog osjećaja koji ništa nije promijenio u Hrvatskoj

Ako se za 22 kilograma graha dobije godinu dana zatvora.

Za 850 tisuća kilograma graha Ivo Sanader bi trebao dobiti 38 636 godina zatvora!
07.05.2016
KOME SMETA I KOGA TAKO BRINE POKRET ZA MODERNU HRVATSKU?
02.08.2016
Prikaži sve

“Hrvatska može bolje” – ili dan dobrog osjećaja koji ništa nije promijenio u Hrvatskoj

Nikako ne mogu djeliti euforiju i oduševljenje skupom, mitingom, feštom ili što je to već bilo.

Nije bio loš osjećaj vidjeti jučer intelektualističku Hrvatsku na bivšem Trgu Republike koja se konačno sjetila da bi mogla progovoriti o debelom sloju žabokrečini u ustajaloj i smrdljivoj hrvatskoj baruštini. Možda je i samo današnje ime Trg bana Jelačića arhaizam prema plemiću i feudalcu u odnosu na činjenicu da Zagreb danas i nema „Trg Republike“, trg res publice – vladavine naroda, jer kao da smo se odricanjem od takvog trga odrekli i vladavine i  naroda.

Na iskrenu i duboku žalost, nikako ne mogu djeliti euforiju i oduševljenje skupom, mitingom, feštom ili što je to već bilo. Zašto?

Zato jer sutra kada se probudim sve će biti potpuno isto kao i do sada:

Hrvatsko gospodarstvo će i dalje propadati, i dalje nećemo biti niti na nivo 1990-te godine. I dalje neće postojati hrvatska proizvodnja a do kraja godine rasprodat će se „relikvije relikviarum“ nekada moćne industrije Hrvatske..

Pravna država će i dalje raditi protiv građana, u Ustavni sud će biti izabrano 10 novih ljudi, upitnih stručnih i još upitnijih moralnih kvaliteta. I dalje će županijski, vrhovni, trgovački i ini sudovi presuđivati u interesu krupnog kapitala i jednako često u interesu krupnog kriminala!

I dalje će 200 ili stvano 1200 bogatih obitelji u Hrvatskoj biti još bogatiji, čak pozivati na ovakve prosvjede, susjećati s nama ali neće vratiti ukradene milijune eura koji su u njihovom slučaju predstavljali prvobitnu akomulaciju kapitala;

I dalje će siromašni skupljati bočice, čak i nakon ovakovog skupa euforije, i dalje će biti 300 tisuća blokiranih, 300 tisuća nezaposlenih, 1 milijun i 200 tisuća uglavnom siromašnih umirovljenika i 300 tisuća radnika koji jedva mogu reći da dobijaju nešto što predstavlja plaću;

I dalje će, postojala „kurikularna reforma“ ili ne, stotine tisuća mladih, a sada već i tisuće njihovih očeva i majki  napušati Hrvatsku (jer evo,vrište i hrvatski mediji – spremajte se Hrvati, Njemačka hitno traži 655 tisuća novih radnika!);

Privilegirani će se i sutra u Hrvatskoj probuditi privilegirani isto kao i jučer! Malo će ako treba pognuti glavu, posuti se pepelom ali će njihova „dostignuta prava“ vrijediti i dalje;

I sutra će za još neku znamenku porsti broj branitelja. Brojka na popisu se već neumitno približava broju od 600 tisuća! A pri tom i sam znam mnoge koji su opako krvarili za Hrvatsku a nema ih nigdje niti na jedno popisu niti su dobili bilo kakvo „pravo“ niti ikakovu spomenicu;

I sutra će se napuhani probudi neki bandoglavi i opasni neofašisti. I sutra će opravdavati i „iskazivati razumijevanje“ o zločinima koji su bili samo rezultat vjekovne želje za slobodom. Ne shvaćajući da ne možete ponovo stvarati svijet straha jer će u njemu sutra zaprijetiti netko i vašem vlastitom djetetu.

Nikako ne mogu dijeliti oduševljenje, jer će i sutra iz Osijeka put Njemačke krenuti 4 nova puna autobusa na put bez povratka. A ne odlaze iz Arizone već iz kraja s najplodnijom zemljom u Europi..

Zbog svega toga ne djelim euforiju i oduševljenje jer najgora vremena tek dolaze! Ne djelim, jer intelektualistička Hrvatska je sve to do danas previdjela i prešutjela! I danas šuti o tome.

I ovakvi skupovi, fešte ili što su, a organizriaju ih ljudi koji i sami sudjeluju u tezgarenju oko udžbenika, sindikati koji su dopustili da se prosvjetni radnici ponižavajuće srozaju na najniže moguće grane, ne mogu donijeti ništa. Možda su malo uplašili crveno-crne političare koji će se sada malo povući da zaštite svoje debele guzice, no promijeniti se bitno ništa neće.

Do onog dana kada krenemo u obračun s cijelokupnom ovakvom Hrvatskom, svjesni da nema nazad i da nam nema povratka na staro. Do dana kada budemo spremni odbaciti svoj strah i svoju inertnos i lijenost. I mali partikularni interes. Kada će to biti? Svatko od nas treba zaviriti u sebe i pronaći odgovor. I ocijeniti koliko je hitno da dođe taj dan kada će svatko od nas samom sebi reći – spreman sam! Za borbu do kraja, za svoj bolji život a ne samo za bolju budućnost svoje djece. Svi oni gore neće nam pokloniti ništa, ali će nam vratiti bar dio našeg novca i prava kada ih stisnemo u strahu da ne izgube sve.

Komentiraj

E.mail adresa neće biti objavljena. Zahtijevana polja su označena s *