Otvoreno pismo predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću
27.05.2017
SLUČAJ AGROKOR – priopćenje Pokreta za modernu HRvatsku
09.06.2017
Prikaži sve

GDJE JE NESTAO OSMJEH!


Kaže jedan kolega kako je ovih dana sreo starog prijatelja koji već godinama živi u NewYorku i koji ga je upitao odmah – što se to događa? U prvi tren nije mu bilo jasno pitanje. Na što misli – Vlada, politika, kriza, Agrokor, na što točno misli? Ne rekao je, gdje su vam nestali osmjesi?

I kada sam i sam to čuo, zamislio sam se jer stvarno, opet su nam nestali osmjesi. Iako su nam kafići i terase pune, iako dolazi ljeto, iako (navodno) nezaoposlenost pada i BDP raste, sve to ne prate naše osmjesi. Postali smo zemlja zabrinutih i zamišljenih ljudi.

Za nezaposlene to je još i logično. Čekanje posla je bolno iskustvo. Obilaženje burze, borba za naknade, pregledavanje oglasa, slanje zamolbi. Jedne, deset, sto, nekad i više. Ili ste premladi i nemate radnog iskustva, ili ste prestari i traže mlađe, ili ste žene pa ili ćete još biti majka ili ćete zbog male djece koju imate „sigurno“ biti često na bolovanje. I onda vam preporučuju nove vještine, prekvalifikacije i dokvalifikacije, borite se, želite, sami sebe uvjeravate ali je nade malo..

I onda sretnete nekog od milijun i dvije stotine tisuća umirovljenika. Mirovine uglavom male i mizerne, s prosječnim godišnim povećanjem od 0,7 %. Na tv slušate političare kako svim treba osigurati dostojanstvenu starost, vaša djeca su možda nezaposlena pa i njima treba pomagati, a često nije lako ni svojim unucima kupiti čokoladu. Domova za starije je premalo, na preglede kod liječnika čekate po 6 ili više mjeseci i pitate se je li vam sve to uopće trebalo u životu? I da li da svoje potomke podržite kada vam budu rekli da se spremaju u Austriju, Njemačku ili Irsku? I da pod stare dane ostanete sami u mjestu što se zove dom..

Ili ste možda djete ovih nezaposlenih roditelja ili unuk ovih prekrasnih djedova i baka koji se na kraju života bore da i vama pomognu. Jer vide da se mučite, da fakulteti nisu besplatni i da posao ne možete dobiti iako ste dobri, poslušni i vrijedni. I pričaju vam kako je nekada sve bilo drugačije i sve bilo besplatno. I škole i liječnici i bolnice i vrtići. Nije baš, ali s distance tako se sad čini.
I oni se čude kako vi to sve ne razumijete, a oni ne razumijete kakav svijet vi oko sebe gledate! Da ste više svjesni od njih da u domovini možeš biti dužan milijun ili miljardu kuna ali da za 3 kune ide ovrha, da posao lakše dobiju djeca onih koji se voze u audijima i mercedesima od vas koji znate ali nemate nikoga „da vas pogura“, da ćete lakše uspjeti i u politici ako zažmirite i upišete se u nekakvu „mladež“, nebitno u koju i čiju.

E to je ta naša Hrvatska, Hrvatska bez osmjeha.

I Hrvaska bez budućnosti ako se sve ovo ne promjeni. Jer, ni na lokalnim ili sutra parlamentarnim izborima ništa se neće promijeniti dok biramo iste šalabajzere koji ne vide dalje od svog džepa i svog nosa, jer ni ne žele da vide. Jer oni imaju. Još od pretvorbe, ili od skupštine ili Sabora. I misle da će tako biti vječno. I po njima, ništa se i ne treba promijeniti. A zašto i bi kada stalno pale uvijek ista obećanja. Oni osmjeh imaju i naš ih niti ne zanima.

No samo mječna jest. I ja još uvijek vjerujem i želim vjerovati da će doći vrijeme i za naše osmjehe. Za drugačiju Hrvatsku koja će nezaposlene pretvoriti u zaposlene, vratiti našu djecu u domovinu i dati svima šansu i nadu da život može biti dobar, lijep i drugačiji, život po mjeri čovjeka, jer koliko god mi sami sebi prigovarali zbog statičnosti i neodlučnosti svi mi baš takav, bolji i sretniji život zaslužujemo...

Komentiraj

E.mail adresa neće biti objavljena. Zahtijevana polja su označena s *