Pogreške i nedostaci hrvatskoga obrazovnog sustava

(razmišljanje učenika 8. razreda osnovne škole)

Uvod

Vjerojatno se pitate zašto smo odlučili napisati ovaj članak. Mi smo bili jako isfrustrirani na neke stvari koje smo učili i na to što nas one važne nisu učili. Došli smo na ovu ideju originalno tako da ju je jedan od nas odabrao kao temu za zadaćnicu, pa se ta ideja razvila u ovaj članak a možda napišemo i knjigu.

Poglavlje jedan: Informatika

Informatičko obrazovanje u hrvatskoj je iz našeg iskustva ( a mi imamo 14 godina) u zaostatku 5-10 godina, što je u ovom polju ogroman nedostatak zbog brzine kojom se sve razvija. Informatičke učionice u hrvatskoj su vrlo jeftino napravljene, računalna oprema je vrlo nisko kvalitetna,a sadrzaj udžbenika je uglavnom pun zaostalih stvari i još pritom fali dosta potrebnog sadržaja.Također, gradivo koje se obrađuje na informatici nema baš puno veze s informatikom – umjesto da se uče programski jezici poput JavaScripta, Jave, C++a i drugih korisnih i svestranih programskih jezika, na informatici učimo dvije zapovijedi na godinu i to iz zastarjelih i danas beskorisnih programskih jezika Qbasic i Logo. Osim ta dva poražavajuća primjera o programskim jezicima jedino što se jos uči je Paint (potpuno beskorisno), MS Word (dvije godine-previše), MS Powerpoint (dvije godine-previše),MS Access (po nama najkorisnija stvar koja se uči) povijest računala (tome se pridaje previše pažnje) i komponente računala (bez da nas nauče kako odrediti najisplativiji proizvod). Najveći nedostatak informatike je krajnje nestručno osoblje koje je široko rasprostranjeno u osnovnim školama. Zapanjuje nas kako osobe s titulom nastavnika informatike ne znaju gradivo koje mi smatramo namjenjenim nižim razredima kao što su temeljni “tagovi” “HTML”-a ili programiranje u Qbasicu – čak postoji mogućnost da neki nastavnici informatike pokušavaju izbjeći to gradivo. Informatika bi se kao jedan od ključnih i najvažnijih dijelova današnjice koji otvara mnoga radna mjesta trebala učiti od prvog razreda osnovne škole i trebala bi biti obavezan predmet. Dakle, informatika je u Hrvatskoj potpuni promašaj.

Što bi trebalo promijeniti?

Gradiva poput “Kako koristiti tipkovnicu i miš” treba prebaciti u prvi razred osnovne škole, a ona poput MS Word i Powerpoint, povijest računala, komponente računala, osnove programiranja, pretvorba analognog u digitalno (zvuk, slika) i internet u niže razrede osnovne škole, tako da se u višim razredima ostavi što je više moguće vremena za programiranje. Paint potpuno izbaciti. Od programiranja, mislimo da bi se u višim razredima trebali obrađivati C++, JavaScript i Python ili Ruby. Od aplikacija za izradu web stranica trebali bi se koristiti WordPress ili Google Website. U višim razredima bi se također trebao obrađivati “photoshop”. Iz informatike bi se potpuno trebali izbaciti udžbenici, jer oni nisu usklađeni s najnovijim, najnaprednijim i najjednostavnijim aplikacijama i softwareom. Umjesto udžbenika, trebali bi se uvesti *listići s gradivom koji su u svim školama jednaki, i koji bi se po potrebi mogli izbaciti iz sustava i zamijeniti novima usred školske godine.Te listiće bi imali i profesori i učenici, ali bi učenici radili većinom preko računala. To se može olakšati raznim aplikacijama, npr. Google Classroom. Osobe koje bi predavale informatiku, morale bi imati završene fakultete kojima je informatika važan dio, kao FER. Uostalom, trebali bi sve nazive koji su izvorno iz engleskog i učiti na engleskom.

Poglavlje dva: Engleski

Engleski predmet bi trebao biti jedan od najvažnijih predmeta u bilo kojoj školi i obrazovnom sustavu, odmah pored informatike i matematike. Makar se engleski obrađuje bolje od nekih drugih predmeta o kojima ćemo pričati/smo pričali u ovoj knjizi on je još uvijek daleko od savršenoga. Kao prvo, udžbenici opisuju današnju djecu kako bi ih i 40,50-o godišnjak opisao i impliciraju da su sva djeca ista. Pod time mislimo da u zadatcima s ponuđenim odgovorima kojima su tema osobnost, osobine, izvannastavne i izvanškolske aktivnosti i druge značajke učenika nedostaju odgovori koji bi bili prikladni za neke učenike(npr. često se implicira da svi vole sport i na društvenim mrežama su po cijeli dan, a da je matematika svima dosadna i da nitko ne voli klasičnu glazbu). Zbog toga, a i zbog “potrošenih” i repetitivnih tema djeca se uglavnom ne žele potruditi jer im se čini glupo i dosadno. CD-ovi koji dolaze, tj. trebali bi dolaziti uz svaki udžbenik sadrže dosadne tekstove koji ne pripadaju ni polupismenima po konstrukciji rečenica. Zbog svih navednih razloga, učenici nemaju volje učiti ono najbitnije, a to je sam engleski jezik. Previše se pozornosti daje gramatici, a sposobnosti razgovaranja se uopće ne razvijaju. Često se ignoriraju i “male” pogreške, poput pogreška u izgovoru, što engleski ne tolerira. Radna bilježnica je vrlo demotivirajuće i loše napravljena, s zadatcima koji se moraju rješavati u bilježnicu (A čemu onda radna bilježnica?!) i koji zahtjevaju previše pisanja istih/sličnih rečenica, a ti zadatci se isto ponavljaju.

Poglavlje tri: Hrvatski

Hrvatski jezik je sam po sebi vrlo kompliciran i po nama je učenje gramatičkog dijela hrvatskog jezika nepotrebno. Jedan od primjera potpuno apsurdnih stvari u ovom jeziku je da nam profesorice kazu da do problema s ije i je je kriv glas jat.To je potpuna neistina jer jezikoslovci su oni koji pisu gramaticka pravila i glas koji se prije koristio se moze lagano ukloniti ili ponovno početi rabiti. To jedino moze znaciti da se netko nije mogao sloziti pa su se samo odlucili na pola-pola. Jos jedan od primjera apsurdnosti u hrvatskom jeziku u obrazovanju jest da su mnoga pravila koja mi ucimo jako beskorisna i s vrlo puno iznimaka. Gotovo svako gramaticko pravilo se moze objasniti s rjecima: “Sve se dogadja tako i tako, ALI ako se ova jedna specificna stvar na nespecificne nacine i na nespecificnim mjestima koja takodjer imaju i svoje iznimke dogodi onda se sve ovo dogadja na drugi nacin.” Takve apsurdnosti cine jezik ne samo kompliciranim vec i mukotrpnim. Vecina djece u koje smo mi upoznali su samo nastrebali hrvatski kako bi dobili dobre ocjene, i nisu ništa naučili s razumijevanjem (s logikom) koju profesori puno spominju, ali učenici ju ne uočavaju pa ispada sa se osjećaju glupima, što profesori često dodatno potiču svojim ponašanjem. Naše glavne zamjerke su to sto gotovo svi odrasli nisu zapamtili sva ta gramatička pravila koja se na silu pokušavaju usaditi u mozak tijekom školovanja i to što odrasli jednako pričaju hrvatski kao dok su bili djeca ( što dokazuje epski uspjeh tolikog štrebanja i učenja). Na tim apsurdnim pravilima se ne bi trebalo toliko inzistirati zato sto nisu potrebna za komunikaciju s razumijevanjem. Mi ne kazemo da se treba ukinuti ucenje hrvatskog jezika, vec da se jedino treba zestoko promijeniti i smanjiti kolicina pravila koja su opisiva samo jednom rjecju: “Apsurdna”. Samo gradivo se uči na izrazito suhoparan način. Dakle, gradivo koje je samo po sebi dosadno ne prate nikakvi motivirajući sadržaji. Prije bi rekli da ga prate demotivirajući sadržaji poput opisa hrvatskih narodnih tradicija, veličanje hrvatske (učenike to ne zanima, pomirite se s tim) , a može se i naslutiti skeptičnost prema bilo čemu modernom pa tako i izbjegavanje modernih tema, koje bi uistinu zanimale učenike. Način na koji se Hrvatski jezik obrađuje u obrazovanju je savršen recept za obrazovni fijasko.